Dan kada sam se grohotom suza nasmijao

i ne slutis koliko mrijem
i ne sanjas koliko u snovima zrijem
tugaljivo bez osmeha
udisem jesen
Na dan
kada su me razvencavali sa zeljama
ne sluteci kako sam
uz tebe srastao i postao nemirni vetar
sto peva u kasnim nocnim casima
Izrodila si svirca u meni
A dan se menja
kao i ljudi
I fluidnim jekom vremena
Neko je rezirao film
samo naivni stattisti
znali su car u melodiji
Dok se platno spustalo
I culi se zvizduci i aplauzi
Za himnu nemog filma

2 komentara

  1. .. “i ne slutiš koliko mrijem i ne sanjaš koliko u snovima zrijem tugaljivo, bez osmeha udišem ..” (Massal)

    Ne znam zašto, ali hoću ovo ovdje ostaviti u spomen ovoj pjesnikinji, predivno napisano:

    -Kad od tvog oštrog pogleda-

    “O Habiba, spasiti se teško od ljubavnih – neprebolnih jada;
    kao i ti, mnoga nesretnica pustoj sreći nikad se ne nada.”

    (Habiba Stočević Rizvanbegović, kćer Ali-paše [Rizvanbegovića] Stočevića, jedna od prvih žena-pjesnikinja,
    koja se pojavila u BiH knjizevnosti, rođena je u Stocu 1845., umrla u Carigradu 1890.,)
    _

Komentariši